Skica za portret skijasa Dragutina Kosovca
Posted by club 23. Oktobar 2009.
Zakasnio je minut-dva na zakazani razgovor u svom kabinetu u poslovnoj zgradi “Energoinvesta”, pravdajuci se kašnjenjem tramvaja. I to jutro, prvi covjek najveceg privrednog sistema u zemlji, manirom doživotnog sportiste, smucara, zakletog pješaka, prevalio je svoju redovnu turu linijama gradskog saobracaja do radnog mjesta, da bi se , izmedju pet-šest važnih sastanaka, na tren vratio smucarskim uspomenama. Krenulli smo od pocetka…
“Prije rata u Sarajevu se, uglavnom, takmicilo u smucarskom trcanju i skokovima, dok ce alpske discipline poceti da se razvijaju kasnije”- prica Dragutin Kosovac.” Što se mene licno tice, prvo skijanje bilo je na “dugama” od bureta u Kevrinom potoku. Kasnije, kad sam sebi, od para zaradjenih davanjem instrukcija djacima iz nižih razreda, kupio prve skije, onda sam skijao na Betaniji svakodnevno, a kasnije na Crepoljskom i Jahorini. Bjelašnica je bila udaljena i pristupacna samo starijim planinarima.
Inace, prije rata samo je SSK bio iskljucivo smucarski klub, a ostale smucarske aktivnosti odvijale su se u okviru planinarskih društava. Zbog raje s kojom sam bio, ja sam se uclanio u Hrvatsko planinarsko društvo “Bjelašnica”, koje je imalo kucu na Bukoviku. U okviru društva smo stvorili i jednu omladinsku grupu, koja je prerasla u omladinsku sekciju pod snažnim uticajem nas komunista. Procelnik te grupe bio je Josip Sigmund, koji je bio clan Partije, a ja sam bio tehnicki vodja grupe.
U zimu pred sam rat, omladinska sekcija je dobila kolibu na Vukelinim vodama na Jahorini. Ja sam bio domar te kuce cijelu tu zimu. Tu su svake subote i nedelje održavani sastanci i predavanja za mlade koji su izlazili na skijanje. Slicnog uticaja komunista bilo je i u drugim organizacijama, narocito u Prijatelju prirode”.
Je li uz partijski rad, bilo vremena i za trofeje ?
” Moj jedini pravi sportski trofej je drugo mjesto na Prvenstvu Bjelašnice u trcanju na 16 kilometara. Bio sam još junior, ali sam u trci sa seniorima osvojio drugo mjesto. I danas cuvam tu diplomu. Inace, bilo je to vrijeme odlicnih smucara. Sjecam se, recimo, Milana Poluge koji je trcao u seljackim pelengacama, a bio je najbolji na susretu sarajevskih i beogradskih smucara na Kopaoniku.”
I onda je rat sve prekinuo..
Da, i mogu reci da je to smucanje, kondicija, navika na hodanje po planini, osjecaj za orijentaciju, da nam je sve to jako pomoglo u partizanima.”
Jeste li u ratu bar na tren dolazili u dodir sa skijama?
“Krajem cetrdeset prve, pocetkom cetrdeset druge, mi smo na Igmanu imali malu jedinicu na skijama. Ja sam, mislim da je bio februar ili mart cetrdeset druge, išao na skijama sa jednom grupom preko Igmana i Bjelasnice na Boracko jesero u Mostarski bataljon.
Drugovanje na skijama nastavili ste cijelog života. Kao visoki funkcioner, istaknuti privrednik, razlikovali ste se od svojih kolega po tome što su oni otišli na tribine kao gledaoci, a Vi ste ostali sportista. Kako ste, uz toliko obaveza, uspjeli da cijeli život ostanete smucar ?
A zbog toga nisam nikakva neobicna osoba. Šteta je što se sportom ne bavi više njih, jer ipak, bavljenje sportskim aktivnostima omogucava covjeku da održi fizicku kondiciju, a kad se ima kondicije, onda se lakše živi, i bolje se misli, i lakše se mogu izdržati napori dnevnog života i rada.
Ni danas ne propuštate nijedan Kup veterana.
“Nije tacno da ne propuštam nijedan. Zadnje dvije godine me nije bilo zbog problema s okom, pa dok nisam otišao na operaciju, nisam mogao voziti alpske vožnje.”
Znaci, na narednom Kupu veterana se vracate ?
“Vec sam se vratio krajem prošle sezone, ali nisam bio u treningu da bih mogao na Kup veterana.”
Koliko Vam znaci to takmicenje?
Znaci mi mnogo, i meni i ostalima. Dobro je što se to održava krajem sezone, bez obzira na slabije snježne prilike. Jer, ljudi se onda pripremaju cijelu zimu, treniraju. Onda, to su lijepi trenuci kada se vracamo uspomenama, lijepim, na žalost, sve cešce smo u prilici i da spominjemo ljude kojih više nema, pocev od Cigija, pa Džodže, Dabe…”
Jeste li i dalje samo na Jahorini ili ste probali i Bjelašnicu ?
“Vozio sam i na Bjelašnici. Ja uvijek strancima pricam kako u Sarajevu imamo velike probleme sa smucanjem, zato što je do staza na Jahorini 28 kilometara od moje kuce, a do staza na Bjelašnici 29, pa ne znamo na koju bismo stranu. Onda se trudim da, ipak, negdje odem, da ne ostanem u Sarajevu kao Bogdanov magarac. A to je za svijet u inostranstvu frapantno, jer normalno je i u smucarskim centrima da se do staza ide i do dvadesetak kilometara, a ovdje si iz centra jednog velikog grada samo 28 kilometara daleko od staza.
Moja praksa je slijedeca: pošto imam kucu na Jahorini, gore mi je alpska oprema, ali rezervnu imam u Sarajevu, kao i lauferice, a to je za Bjelašnicu i Igman. Mislim da je dobro što na Igmanu imamo tako dobre i tako uredjene staze za trcanje. Šteta je što trkackih staza nemamo i na Jahorini, a mislim da bi se mogle urediti bez velikog troška.”
Šta je ljepše, Jahorina ili Bjelašnica?
“Lijepo je i jedno i drugo. Staze na Bjelašnici su teže i alpski bolje, a na Jahorini, sa svojom širinom, onim preccima na kojim se može praviti izbor, sigurno ima svoje prednosti.
Najljepše uspomene sa smucarskih terena ?
“Sve je lijepo. No, covjek zapamti neki detalj. Recimo, jednom smo išli na Bjelašnicu, pedesetih godina, bio je mart. Prenocili smo u Opservatoriji, gdje je radio meteorolog Nepomucki. Ujutro smo skijajuci krenuli nazad za Pazaric, a ja sam u jednom smuku na Krvavcu ostao bez kape, šarene, koja mi je spala u vožnji. Nisam se mogao vracati, bilo je isuviše naporno. Otišli smo. Medjutim, iduce jeseni, negdje na Treskavici, nadje me jedan planinar i pita: “Jeste li Vi Kosovac?”. Velim da jesam, a on izvadi moju kapu i pita: “Je li ovo Vaša kapa?” Kada je išao na Bjelasnicu, našao ju je, odnio Nepomuckom, ovaj mu rekao cija je i covjek je cuvao do jeseni…
Kao aktivista SSK bili ste na celu grupe ljudi koja je godinama radila posao koji je bio kljucan za trasiranje puta Sarajeva prema 14.Zimskim Olimpijskim Igrama. Dali ste nesebican doprinos i u pripremama i u organizaciji samih Igara. Jesu li sva Vaša ocekivanja kao smucara, smucarskog radnika, poslije ZOI ostvarena?
” Mislim da su SSK i njegovi aktivisti, svojim naporima i organizovanjem sporta u Sarajevu, na Jahorini, organizovanjem prvih takmicenja, kasnije omladinskih kriterija, pa evropskih kupova, ne samo dali inicijativu nego i stvorilli uslove i doveli do Olimpijade u Sarajevu. Mislim, a sada se to pokazuje, da je bilo šteta što ti smucari nisu više bili ukljuceni u poslove oko organizacije Olimpijade. Zbog toga su se veze sa svjetskim federacijama dosta prekinule. I planine u profesionalnim organizacijama ne drže smucari. To ima uticaja na kvalitet smucanja, a i na to da imamo malo medjunarodnih sportskih takmicenja. To je šteta i za sport i za turizam. Mislim da bi na tome trebalo raditi.
Zatim, tradicija i masovnost, koja u Sarajevu postoji, nije dovela do kvaliteta, do novih rezultata na planu vrhunskog sporta. Tako se moja nadanja, nažalost, nisu ostvarila. Mi smo cak, što se tice kvaliteta smucanja u jugoslovenskoj konkurenciji, negdje iza onoga što smo bili prije ZOI, u vrijeme Boškovica, Gašica, Pašovica. A mislim da Sarajevo ima šansu, posebno u smuku, koji je, ipak, najatraktivnija alpska disciplina, jer imamo dvije staze, od kojih je Jahorina idealna za trening. Isto tako nije mi jasno zašto smo zaostali sa skokovima, pored ovakvih skakaonica, ljepotica, na Malom Polju. Moglo bi se mnogo više uciniti.”
U cemu vidite rješenje tih problema ?
” U organizovanijem radu. Medjutim, moram reci da je ogroman doprinos Olimpijade u gradu. Promijenila je Sarajevo, dala mu novo mjesto u svijetu. I mislim da je teško procijeniti sve što je ona dala…”
Šta Vas najviše raduje u novom, olimpijskom Sarajevu ?
” Najviše me raduje kada subotom i nedeljom vidim djecu sa klizaljkama i smuckama preko ramena kako se motaju po Carsiji. Jedni idu na Bjelašnicu, drugi na Jahorinu, jedni na Zetru.
Milo mi je kada vidim da se omladina bavi sportom i da ga voli.”
Intervju napravio autor knjige “Sarajevske bijele staze”, Boro Radosavljevic. Knjiga je izdana 1988.godine povodom 60.godišnjice Sarajevskog Smucarskog Kluba, najstarijeg smucarskog kluba u Bosni i Hercegovini.